Više rada, profita i produktivnosti: ako talijanska proizvodnja emigrira, počinje zarađivati. Marke koje su se preselile u inozemstvo ne gube svoj nacionalni identitet. Prema studiji, talijanske tvrtke, koje su stekle multinacionalne korporacije, počinju se razvijati mnogo aktivnije.
U proteklih deset godina gotovo 500 talijanskih poduzeća prešlo je u ruke stranih vlasnika, istovremeno povećavajući zaposlenost, poboljšala produktivnost, povećala dobit.
I sve to, bez gubitka nacionalnog identiteta. Primjer: Valentino danas pripada emiru iz Katara, ali svi i dalje vjeruju da je ova marka isključivo talijanska. Univerzalni stereotipi razbijeni su istraživanjem koje je provela talijanska istraživačka udruga Prometeia.
Uvriježeno je mišljenje da čim povijesno uspostavljena marka Made in Italy „promijeni državljanstvo“ ona odmah gubi na vrijednosti (i radnim mjestima) za talijansko gospodarstvo.
Naravno, u ovome ima i neke istine, ali istodobno je i obrnuto. Prema istraživanju Prometeia, „Utjecaj inozemne akvizicije na djelatnosti talijanskih poduzeća“, od kraja devedesetih do danas, tvrtke koje su kupila strane korporacije postigle su prilično visoke stope: njihov prihod raste prosječno 2,8% godišnje; stopa zaposlenosti - za 2%; produktivnost - za 1,4%.
"Postajući dijelom transnacionalnih grupa", navodi se u izvješću, "takve tvrtke nisu samo povećale prodaju ulaskom na nova tržišta ili poboljšale produktivnost uvođenjem naprednijih sustava upravljanja radom. Mnogo je važnije da prelazak na stranu kontrolu nije doveo do "povećanje nezaposlenosti. Naprotiv, u pravilu, novi novčani primici i širenje proizvodnje zahtijevaju porast broja radnika."
Treba dodati da velike multinacionalne korporacije često troše ogromne svote na razna znanstvena istraživanja i inovacije (područje u koje Italija već mnogo godina ulaže mnogo manje nego Njemačka ili Francuska). Njihov udio u ukupnoj slici zemlje je oko 24%, unatoč činjenici da za njih radi samo oko 7% svih talijanskih radnih resursa. I još jedna stvar: transnacionalne korporacije uspjele su dostići 16,4% ukupnog volumena proizvodnje u zemlji i 13,4% dodane vrijednosti.
Stoga prijenos vlasništva ne mora nužno dovesti do pada proizvodnog sustava. Naprotiv, na globalnoj razini sposobnost poduzeća da privlači ulaganja iz inozemstva je nužan uvjet za konkurentnost.
Dovoljno je podsjetiti da ako su 1990. godine, na početku ove globalne gospodarske transformacije, izravna strana ulaganja iznosila oko 1/10 svjetskog BDP-a, danas su dostigla gotovo jednu trećinu.
A s druge strane, više od polovice kineskog izvoza čine proizvodi proizvedeni od strane transnacionalnih korporacija u Kini. Tko odluči privući strana ulaganja na svoje područje, vjerojatnije je da će pobijediti u tržišnom ratu.
